Baterije će uskoro postati novo zlato u Europi, ali mora postojati dovoljno dobra regulativa koja će osigurati da su sigurne za okoliš, pišu Alex Keynes i Cecilia Mattea.
Da bi, po zacrtanom planu, do 2050. postala „zelena“ odnosno klimatski neutralna, Europa bi već od 2035. morala prodavati samo električne automobile. S obzirom na najave, projekcije i planove, ogromna potražnja će baterije pretvoriti u „novo zlato“.
Za razliku od nafte, baterijski materijali poput litija, nikla i kobalta ne izgaraju te se mogu nanovo reciklirati. No, s desecima gigatvornica koje otvaraju trgovine u Europi i širom svijeta, sada je vrijeme da se uspostave pravila koja će osigurati da se sve baterije koje se ovdje koriste proizvode s čistom energijom i ponovno upotrebljavaju i recikliraju na kraju svog životnog vijeka.
Dakle, što bi trebao uključivati predstojeći europski zakon o održivim baterijama?
Baterije s niskim udjelom ugljika
Električna vozila su u prosjeku već tri puta čišća od konvencionalnih automobila. No emisije uzrokovane proizvodnjom akumulatora još uvijek predstavljaju veliki dio cjelokupnih emisija životnog ciklusa vozila, s tri četvrtine ukupne energije koja se koristi za proizvodnju stanica.
Kako se proizvodnja stanica uglavnom napaja električnom energijom, te se emisije lako mogu smanjiti. Vrsta električne energije koja je upotrijebljena stoga je presudna za određivanje koliko je baterija zapravo zelena. Već danas otisak proizvodnje baterija može biti i do 60 kg CO2/ kWh ako se proizvodni procesi pokreću mrežom s niskim udjelom ugljika. To je ogroman pad u usporedbi s prethodnom procjenom u najboljem slučaju od 150 kg / kWh, napravljenom prije manje od tri godine.
Europa može i mora poduzeti korake kako bi osigurala da se proizvođači baterija stimuliraju da koriste obnovljivu električnu energiju.
Prvo, uredba mora zahtijevati od proizvođača da otkrivaju podatke o emisijama i potrošnji energije specifične za svaki proizvodni proces, tvornicu i mjesto. Da bi se dokazalo da se koristi obnovljiva energija, ne smiju se dopuštati takozvana jamstva podrijetla – koja su slična dobrovoljnom uklanjanju ugljika, jer ne dovode više obnovljivih izvora u mrežu. Umjesto toga, trebaju se koristiti Ugovori o kupnji električne energije – koji pomažu u financiranju i raspoređivanju dodatnih obnovljivih izvora ili izravna veza s postrojenjem za obnovljivu energiju izvan mreže. Ako proizvođači ne dostave podatke, za zemlju u kojoj su proizvedene različite komponente treba koristiti zadane vrijednosti za emisije ugljika.
Kao sljedeći korak, maksimalni pragovi ugljičnog otiska na temelju najbolje prakse u industriji trebali bi se primijeniti na sve proizvođače koji žele prodavati na tržištu EU-a. Ambiciozna pravila ovdje bi dvostruko pobijedila i za klimu i za europsku proizvodnju ograničavanjem uvoza baterija s višim ugljikom.
“Etički ispravne” baterije
Da bi mobilnost bez emisija bila uistinu održiva, lancem opskrbe materijalima koji su nam potrebni mora se upravljati na društveno i ekološki odgovoran način. To se odnosi na sve energetski intenzivne proizvode, ne samo na baterije. Danas nedostaju obvezni zahtjevi za etično i transparentno nabavljanje iz područja pogođenih sukobima ili politički nestabilnih područja. Iako postoje dobrovoljni programi, njima često nedostaju odgovarajuće odredbe o provedbi i reviziji.
Kreatori politike EU-a moraju OECD-ov okvir u pet koraka obvezati za tvrtke koje koriste (barem) bakar, kobalt, nikal i litij. To će osigurati da se rizici lanca opskrbe identificiraju i prate i, što je najvažnije, otklone. Također, to će dati konkurentsku prednost europskim tvrtkama koje već imaju snažnu kulturu korporativne odgovornosti i primjenjuju mnoge potrebne mjere.
Reciklirane baterije
Istraživanja pokazuju da je proizvodnja i korištenje baterijskih sustava već sad jednostavnije i ekološki prihvatljivije od proizvodnje odnosno korištenja (sagorijevanja) fosilnih goriva. Baterija električnog vozila sagori do 10 kg kobalta za upravljanje vozilom tijekom njegovog životnog ciklusa. No, baterije koje se recikliraju i ponovno koriste za drugi pa i treći životni vijek još će više smanjiti njihov relativni utjecaj na okoliš. Kako će potražnja rasti tijekom sljedećih godina, i dalje će biti potrebno korištenje sirovina kako bi se išlo u korak s rastućim tržištem. No recikliranje mora imati prioritet, a bit će presudno nadoknaditi rizike opskrbe, oscilacije cijena i zabrinutost za okoliš.
Cilj novih pravila EU-a trebao bi biti povrat cjelokupnog vrijednog materijala iz baterija na kraju njihovog života. Iako ovo ima i ekonomskog i ekološkog smisla, u Europi je trenutno vrlo ograničen kapacitet recikliranja Li-ion baterija, a većina ih se šalje u Kinu.
Ambiciozni i obvezujući ciljevi za oporabu ključnih baterijskih materijala – posebno kobalta i nikla, od kojih se više od 97% može obnoviti i, što je najvažnije, litija, potaknut će ulaganja potrebna za uspostavljanje kapaciteta za recikliranje i lokalna radna mjesta u Europi.
Kao i kod svih zakona, vrag će biti u detaljima prijedloga. Vrijednosti otiska s niskim emisijama ugljika mogu izgledati lijepo, ali će se malo računati ako računovodstveni procesi sadrže rupe kao što su nadoknade. Takvi presudni detalji ne smiju se prepustiti sekundarnim pravnim postupcima već trebaju biti dogovoreni u nadolazećem zakonu.
Baterije će postati jedna od strateški najvažnijih tehnologija u sljedećim desetljećima, pa je Europa u pravu što želi ovdje dovesti industriju. No kako se povećavaju ulaganja u električna vozila i proizvodnju baterija, što je prije moguće potrebna su jasna pravila i standardi kako bi se taj novac usmjerio prema najboljim održivim tehnologijama.
Nema vremena za gubljenje ako Europa želi postati globalna snaga zelenih baterija.
Izvor: Transport&Environment
#BUDUĆNOSTJEELEKTRIČNA
